Nemojte ljudi, k’o Boga vas molim

Bavim se duže od dvadeset godina despotskim, u suštini kolonijalnim sistemom vladanja Bosnom i Hercegovinom od strane visokih predstavnika, razvijenim od 1997. godine do danas.

O tome sam napisao, ne znam ni sam koliko tačno naučnih članaka i četiri knjige (naučne monografije): Tehnologija ohaerizma (2004), Hrestomatija tehnologije ohaerizma (2018), Kriminal ohaerizma (2021) i Ubiće nas neznanje i pohlepa (jul 2023. godine). Tim pisanjem stvorio sam moju cjelovitu pravnu teoriju (teoriju ohaerizma, odnosno ohaerologiju) kojom sam dokazao dvije ključne istine koje su, kao i svaka druga istina, neoborive. Nažalost, niko to prije mene nije učinio, iako Republika Srpska ima svoju akademiju nauka i dva javna pravna fakulteta, a Srbija ima četiri javna pravna fakulteta, ne znam ni sam koliko instituta iz oblasti društvenih nauka i SANU.

Prva od tih istina je da je sistem vladanja ohaerizma u BiH savremeni oblik kolonijalizma, koji je totalan, totalitaran, autoritaran i kriminalan. Ne bih da ovaj tekst sada opterećujem objašnjavanjem totalnosti, totalitarizma i autoritarizma ohaerizma. Umjesto toga reći ću samo nešto o potonjem kriminalnom svojstvu ohaerizma, koje je posljedica druge istine. Ona se ogleda u tome da je ohaerizam vladao i vlada Bosnom i Hercegovinom najgrubljom zloupotrebom kojom se beskrupulozno gazi Povelja Ujedinjenih nacija, jer ta povelja toliko jasno zabranjuje da se tako nešto može uspostaviti nad državom članicom UN. Piše to Povelja UN u svom članu 78, u kojem stoji da se sistem starateljstva (protektorat) ne smije uspostavljati nad državama članicama UN, jer se među tim državama odnosi uspostavljaju i održavaju isključivo na načelu suverene jednakosti svake države, kako je propisano i u članu 2. Povelje UN. Stoga niko nema pravo da vlada državom članicom UN na način na koji to OHR čini nad BiH duže od četvrt vijeka.

Prva od tih istina je da je sistem vladanja ohaerizma u BiH savremeni oblik kolonijalizma, koji je totalan, totalitaran, autoritaran i kriminalan. Niko nema pravo da vlada državom članicom UN na način na koji to OHR čini nad BiH duže od četvrt vijeka

O svemu tome ove moje riječi mogu se, koga to interesuje, naći u mojim knjigama Kriminal ohaerizma i Ubiće nas neznanje i pohlepa. A može se naći i u brojnim mojim člancima, od kojih za ovu priliku izdvajam moj članak u Nezavisnim novinama od 19. septembra ove godine, pod naslovom "Šta Srbija može, ali neće". Dakle, tu sam napisao:

"Jedna od takvih imperativnih normi je i ona iz Povelje UN koja zabranjuje da se nad bilo kojom državom, pa i nad BiH, uspostavi protektorat (sistem starateljstva), jer je članom 78. Povelje UN izričito zabranjeno uspostavljanje takvog sistema nad bilo kojom državom članicom UN". Odmah zatim u istom članku sam napisao da nijedan pojedinac, makar to bio i visoki predstavnik, ili Kristijan Šmit koji nije visoki predstavnik jer njegovo imenovanje nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN kako je propisano Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, "nema pravo da državi članici UN nameće svoju volju kao zakon jer to, kako je pokazano, zabranjuje Povelja UN. Takvo nešto Povelja UN dozvoljava da se čini samo nad teritorijama koje nisu države nego su pod starateljstvom (protektoratom)". Međutim, BiH nije protektorat nego država članica UN.

Ja sam u istom članku u Nezavisnim novinama, a i u mojim knjigama, objasnio i šta je pravni put izbavljenja BiH od kolonijalno-protektorskog jarma ohaerizma, rekavši da se to pravno može učiniti od strane Srbije, kao države članice UN, bilo tako što bi ona tužila Međunarodnom sudu pravde sve države koje su u decembru 1997. godine u Bonu zaključile međusobni protivpravni sporazum (koji su prikrile nazivom ‘zaključci’) da pomoću OHR-a upravljaju Bosnom i Hercegovinom kao da je ona njihov protektorat, ili da Srbija predloži Generalnoj skupštini UN da usvoji rezoluciju kojom bi Generalna skupština UN od Međunarodnog suda pravde zatražila savjetodavno mišljenje da li se državom članicom UN može upravljati ovako kako to čini OHR. Ne treba sumnjati da bi, u bilo kom od tih slučajeva, Međunarodni sud pravde mogao samo jedno odlučiti, a to je da Povelja UN to najstrožije zabranjuje. Taj sud ne bi mogao nikako drugačije odlučiti, jer ako bi rekao da se može ovako upravljati državom članicom UN, time bi pogazio ne samo suverenitet BiH kao države nego i Povelju UN.

Sada bih jedino dodao da je ovo jedini pravni način i da se donese oslobađajuća presuda u krivičnom predmetu protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića, koji se protiv njih trenutno vodi u Sudu BiH po optužnici Tužilaštva BiH. Ako ostavimo po strani mogućnost nečije zloupotrebe u tom predmetu, samo ovaj pravni put, na koji uporno ukazujem, može dovesti do oslobađajuće presude za njih dvojicu. Sve druge priče i nastojanja su zabluda i demagogija.

No, zbog navedenog teksta u Nezavisnim novinama ubrzo sam otjeran s posla, budući da me je srpski član Predsjedništva BiH (iz SNSD-a) poslije toga (u septembru ove godine) razriješila sa mjesta njenog savjetnika za ustavno-pravna pitanja.

Zašto ukazujem na sve ovo? Činim to zato što su se nakon mog razrješenja u septembru ove godine, početkom novembra iste godine pojavili zvaničan Prijedlog zakona o prestanku važenja Zakona o Sudu BiH, odnosno Prijedlog zakona o prestanku važenja Zakona o Tužilaštvu BiH. U zvaničnu proceduru u Parlamentarnoj skupštini BiH uputio ih je poslanik SNSD-a Milorad Kojić. Ovdašnji mediji prenijeli su da je poslanik Kojić kao obrazloženje tih prijedloga napisao i ovo:

"…Bonski zaključci nisu zaključci, već se u pravnom pogledu radi o ugovoru koji su 1997. godine između sebe u pisanom obliku zaklučili SAD, Kanada, Velika Britanija, SR Nemačka, Francuska, Turska, Japan i druge države, pravno neosnovano se nazvavši tzv. savjetom za primjenu mira u BiH, uprkos tome što postojanje takvog tijela nije dozvoljeno nijednim izvorom međunarodnog prava. Jednostavno rečeno, u slučaju ‘Bonskih zaključaka’ riječ je o protivpravnom ugovoru o kolonijalnom upravljanju od strane tih država nad BiH i dosljedno toj činjenici, koja je pravno neoboriva pred svakim sudom, te države nisu imale pravo da išta naređyjy BiH, članici UN, niti da bilo koga trećeg, pa ni pojedinca zvanog visoki predstavnik u BiH, ovlašćuju da može bilo šta nametati kao pravni akt u BiH, a kamoli kao ustav ili zakon. Drugim riječima, one su tada, kao i prije i poslije toga, sve do danas, imale pravnu obavezu da, kada zaključuju međusobni ugovor, bez obzira što ga pravno neosnovano zovu ‘Bonskim zaključcima’, poštuju suverenitet BiH i da se uzdrže od bilo kakvog miješanja u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost BiH.

SAD, Velika Britanija i ostale navedene države su tada zaključile međusobni ugovor i u njemu ugovorile, suprotno navedenoj imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava, da OHR jednoj suverenoj državi može da nameće svoje odluke i mjere, što je OHR nakon toga i činio. Tim ugovorom iz Bona 1997. godine za OHR nisu bile ugovorene riječi zakon, odnosno ustavni amandman, da i to OHR može nametati, niti je ugovoreno da odluke i mjere OHR-a imaju zakonsku i ustavnu snagu. Ali, činjenica je da je OHR nametao svoje ustavne amandmane i zakone te se i za njih svaki put pozivao na ‘Bonski ugovor’, takozvane zaključke».

Pročitavši citirani tekst na portalu RTRS-a, odmah mi je bilo jasno da su to moje misli, doslovno od riječi do riječi, iz moje knjige Ubiće nas neznanje i pohlepa (poslednji pasus na 17. stranici, i 18. stranica te knjige), ali one nisu stavljene u navodnike niti je u obrazloženju navedenih Prijedloga zakona napisano da je to doslovno preuzeto iz te knjige. Zbog toga sam gospodinu Kojiću istog dana telefonom ukazao na to, a ubrzo zatim nazvao me je telefonom jedan važan čovjek iz vlasti, izvinio se i rekao da su pišući obrazloženje navedenih Prijedloga to preuzeli iz moje knjige, ali nisu stavili navodnike.

Očekivao sam da će se na tome završiti pa sam uvažio izvinjenje. Međutim, jutros (9. novembra) vidim da je i gospodin Nenad Nešić, ministar bezbjednosti BiH, odgovarajući Kristijanu Šmitu, rekao i ovo (kako je prenio portal RTRS – kurziv u citatu je moj):

«Vi tražite od mene da vam budem zahvalan što BiH želite da pretvorite u protektorat, suprotno Povelji UN. Povelja to najstrožije zabranjuje svima i svakome, jer u članu 78. i članu 2. propisuje da svaka država članica UN-a ima pravo da bude suverena, a tom pravu odgovara obaveza svih da se ni na koji način ne miješaju u unutrašnja pitanja država, a pogotovo im je zabranjeno da svoju volju nameću kao zakon toj državi».

Odmah zatim u istom članku sam napisao da nijedan pojedinac, makar to bio i visoki predstavnik, ili Kristijan Šmit koji nije visoki predstavnik jer njegovo imenovanje nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN kako je propisano Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, "nema pravo da državi članici UN nameće svoju volju kao zakon jer to, kako je pokazano, zabranjuje Povelja UN

Riječi koje sam stavio u kurziv su doslovno moje misli, za šta nema jačeg dokaza od mog teksta od 2. novembra 2023. godine na portalu Frontal, pod naslovom «Propusti u Izvještaju Republike Srpske Savjetu bezbjednosti UN», u kojem sam napisao da:

«Povelja to najstrožije zabranjuje svima i svakome, jer u članu 78 i članu 2 propisuje da svaka država članica UN ima pravo da bude suverena, a tom pravu odgovara obaveza svih da se ni na koji način ne miješaju u unutrašnja pitanja država, a pogotovo im je zabranjeno da svoju volju nameću kao zakon toj državi».

Kada se uporede ove moje misli sa prethodnim, kurzivom pisanim, tekstom obraćanja gospodina Nešića, očigledno je da ih je on kao svoje od riječi do riječi preuzeo od mene.

Eto zašto sam bio prinuđen da napišem ovaj tekst. Njime hoću reći kako nije problem što se od mene preuzimaju moje misli, ali je red da se, kada se to čini, onda to stavi u navodnike i navede izvor. U protivnom, pošto ja nemam tapiju na Povelju UN, niti na njene članove 2. i 78, onda kada se pozivate na njih učinite to svojim riječima. Uglavnom, nemojte više ljudi, k’o boga vas molim, raditi ovako kao do sada.

Nije pošteno.

(frontal.rs)